Mnogi od simptoma Parkinsonove bolesti nastaju zbog gubitka pojedinih skupina živaca u mozgu, što dovodi do kemijskog nedostatka kemijskog spoja koji se naziva dopamin. Trenutno postoji nekoliko različitih terapija na raspolaganju za osobe s tek dijagnosticiranom Parkinsonovom bolesti, uključujući levodopu (Sinemet ili Madopar) koji se konvertira u dopamin u mozgu, agoniste dopamina (na primjer, ropinirol i pramipeksol) koji oponašaju djelovanje dopamina te inhibitore monoamin oksidaze B (MAO-B) (selegilin i razagilin), koji smanjuju razgradnju dopamina u mozgu. Svaka od tih vrsta lijekova ima svoje teoretske prednosti i nedostatke. Na primjer, iako je vrlo dobar način liječenja, levodopa može uzrokovati nehotične pokrete (diskinezija), bolne grčeve (distonija) i skraćene reakcije na svaku dozu (motoričke fluktuacije) nakon nekog vremena, dok istovremeno inhibitori MAO-B i agonisti dopamina mogu smanjiti rizik tih komplikacija, ali nisu toliko dobri u poboljšanju simptoma Parkinsonove bolesti. Dakle, trenutno nije jasno koju od tih triju skupina lijekova treba propisati prilikom početka liječenja oboljelih od Parkinsonove bolesti. U ovom Cochrane sustavnom pregledu analizirana je literatura kako bi se pronašla istraživanja koja su uspoređivala korištenje inhibitora MAO-B s drugim vrstama lijekova u osoba s ranom Parkinsonovom bolesti da bi se pronašli dokazi da li su inhibitori MAO-B najbolja terapija koja se može ponuditi. No, nažalost, pronađena su samo dva istraživanja (593 bolesnika), tako da su dokazi ograničeni. Rezultati pokazuju da su inhibitori MAO-B manje uspješni u poboljšanju simptoma Parkinsonove bolesti u odnosu na levodopu ili agoniste dopamina, ali da mogu smanjiti motoričke fluktuacije u usporedbi s levodopom, iako ne i u usporedbi s agonistima dopamina. Međutim, inhibitori MAO-B imaju manje nuspojava od nekih agonista dopamina.