Parkinsonova bolest je teška bolest koja zahvaća mozak i obilježava je sporost pokreta, trešnja, ukočenost, te u kasnijim fazama gubitak ravnoteže. Mnogi od tih simptoma pojavljuju se zbog gubitka pojedinih živaca u mozgu, što dovodi do nedostatka kemijskog spoja koji se naziva dopamin. Trenutne terapije koje se koriste za Parkinsonovu bolest imaju cilj povećati razinu dopamina, ili pomoću levodope, koja se pretvori u mozgu u dopamin, ili korištenjem lijekova koji oponašaju dopamin (agonisti dopamina). Iako korisne, te terapije ne usporavaju napredovanje bolesti i mogu dovesti do nuspojava, npr. nakon nekog vremena uporaba levodope može uzrokovati nehotične pokrete (diskinezija), bolne grčeve u nogama (distonija) i skraćeni odgovor na svaku dozu (motorne fluktuacije). Inhibitori monoamin oksidaze B (MAO-B) poput selegilina potiču razinu dopamina različitim mehanizmom, što može smanjiti rizik od navedenih komplikacija i usporiti napredovanje bolesti. U ovom Cochrane sustavnom pregledu analizirano je 11 kontroliranih kliničkih istraživanja u kojima je sudjelovalo ukupno 2514 bolesnika. U tim pokusima uspoređene su pacijenti kojima su davani inhibitori MAO-B s onima kojima nisu davani ti lijekovi, u ranoj fazi Parkinsonove bolesti, kako bi se utvrdila sigurnost i djelotvornost tih lijekova. Rezultati pokazuju da, iako inhibitori MAO-B mogu ublažiti simptome Parkinsonove bolesti i odgoditi potrebu za levodopom po nekoliko mjeseci, oni su preslabi da bi imali veliki utjecaj i čini se ne odgađaju napredovanje bolesti. Međutim, mogu smanjiti motoričke fluktuacije, iako je potrebno više podataka za potvrdu tih rezultata. Iako mogu uzrokovati neke nuspojave, one su uglavnom blage.