Koliko je otkrivanje ugljikova dioksida točno u utvrđivanju je li sonda umetnuta kroz nos ili usta slučajno postavljena u dišne putove umjesto u želudac kod djece?

Ključne poruke

• Nema dovoljno dokaza koji bi upućivali na to da bi testiranje na ugljikov dioksid (CO₂) trebalo dodati postojećim postupcima provjere.

• Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo je li testiranje CO₂ korisno za djecu kojoj se postavlja enterogastrična sonda.

Uvod

Umetanje tanke, fleksibilne plastične sonde kroz nos ili usta (enterogastrične sonde) uobičajen je medicinski postupak kod djece kojim se osiguravaju hranjive tvari i lijekovi kada ih dijete ne može uzimati na usta. Ovaj je postupak potreban velikom broju djece, bilo kratkoročno ili dugoročno. Postoji nekoliko razloga zbog kojih je potrebna sonda za hranjenje, uključujući nemogućnost gutanja ili zdravstvena stanja koja utječu na sposobnost podnošenja dovoljnog unosa hranjivih tvari.

Većina sondi postavlja se i koristi bez problema. Međutim, ako se sonda pogrešno postavi u pluća i koristi za hranjenje ili davanje lijekova, to može dovesti do ozbiljne štete, pa čak i smrti. Nakon umetanja i prije uporabe sonde potrebno je potvrditi da se ona nalazi u želucu. Tradicionalno, metoda prvog izbora za potvrdu ispravnog položaja sonde je uzimanje male količine želučanog sadržaja i mjerenje kiselosti uzorka. Sadržaj želuca vrlo je kiseo, pa bi uzorak visoke kiselosti trebao potvrditi da je sonda ispravno postavljena. Poteškoće u dobivanju takvih uzoraka zbog malog promjera korištenih sondi i manjih količina želučanog sadržaja u djece mogu dovesti do toga da test kiselosti ne pruži jasan rezultat. Ako se to dogodi, djetetu će biti potrebno rendgensko snimanje kako bi se provjerio ispravan položaj sonde. Ova metoda točno potvrđuje položaj sonde, ali zahtijeva čekanje i izlaže dijete zračenju.

Praćenje ugljikova dioksida (CO₂) u izdahnutom zraku ustaljena je metoda u medicini kada je osobama potrebna pomoć pri disanju Predloženo je da se ovaj uređaj za praćenje može koristiti za utvrđivanje je li sonda za hranjenje pogrešno postavljena u pluća tako da se ispita prisutnost CO₂ _.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi bi li primjena uređaja za mjerenje CO₂ za provjeru i ponovnu provjeru položaja enterogastričnih sondi, u usporedbi s referentnim standardom radiografije (rendgenskog snimanja) ili izravne vizualizacije (pri kojoj se mala kamera umeće u tijelo radi usmjeravanja postavljanja enterogastrične sonde), mogla smanjiti rizik za djecu.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima je ispitivana upotreba otkrivanja CO₂ (kapnografije ili kolorimetrije) u usporedbi s referentnim standardom tijekom slijepog postavljanja želučanih sondi u djece, pri kojem osoba koja uvodi sondu ne može vidjeti kamo sonda prolazi kroz tijelo. CO₂ se može mjeriti kontinuirano putem elektroničkog monitora (što se naziva kapnografija) ili povremeno pomoću uređaja koji mijenja boju u prisutnosti plina CO₂ _{(što se naziva kolorimetrijska kapnometrija). U ovom su sustavnom pregledu razmotrene obje metode.}

Ključni rezultati

Pregledani su dostupni dokazi o primjeni otkrivanja CO₂ kapnografijom ili kolorimetrijskom kapnografijom za provjeru i ponovnu provjeru položaja enterogastričnih sondi u djece. U sustavni pregled uključena su tri istraživanja: u dva je kao metoda testiranja korištena kapnografija, a u jednom kolorimetrija; sve su metode uspoređene s referentnim standardom rendgenske snimke prsnog koša. U trima istraživanjima bilo je ukupno 139 umetanja sondi. Testiranjem CO₂ ispravno je utvrđeno da 130 sondi nije bilo u plućima, netočno da je šest sondi bilo u plućima te ispravno da su tri sonde bile u plućima. Nije bilo slučajeva u kojima su sonde za hranjenje bile označene kao da nisu u plućima iako su zapravo bile u plućima, što je situacija koja predstavlja najveći rizik za pacijenta. Rezultate triju istraživanja nije bilo moguće objediniti primjenom formalnih statističkih testova.

Kome je namijenjen ovaj sustavni pregled?

Djeca u istraživanjima bila su hospitalizirana, a njihova se dob kretala od novorođenačke dobi do 16 godina; međutim, prosječna dob bila je manja od 15 mjeseci. Sva su djeca smatrana prikladnom za uključivanje osim ako su bila previše bolesna za sudjelovanje, imala zdravstveno stanje koje bi znatno utjecalo na sposobnost lučenja želučane kiseline, bila prethodno podvrgnuta operaciji želuca ili imala prijelome lica.

Ograničenja ovog pregleda

Nema dovoljno visokokvalitetnih istraživanja u ovom području, posebno u djece. Korištenje metoda otkrivanja CO₂ za provjeru i ponovnu provjeru položaja enterogastričnih sondi kod djece moglo bi biti učinkovit način smanjenja rizika povezanog s tim postupcima, ali još nema dovoljno dokaza. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo koliko je sigurno zamijeniti sadašnju praksu ovom metodom, uzimajući u obzir različite načine otkrivanja CO₂, cijeli dobni raspon djece koja se podvrgavaju tim postupcima te različite veličine sondi.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2023. godine.