Obvezno liječenje u zajednici za ljude s teškim duševnim problemima praksa je u mnogim zemljama, uključujući Australiju, Izrael, Novi Zeland, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Zagovornici ovog pristupa ističu da je takav pristup manje ograničavajući i da je bolje nekoga prisilno liječiti u zajednici nego ga prisiliti na ponavljano bolničko liječenje. Oni također tvrde da je to učinkovit način uvođenja stabilnosti u živote ljudi s teškim mentalnim bolestima. Protivnici tog pristupa strahuju da će liječenje i podrška biti zamijenjeni većim naglaskom na kontroli, ograničavanjem slobode bolesnikai prijetnjama. Obvezno liječenje u zajednici također može narušiti odnos zdravstvenog radnika i pacijenta i potaknuti osjećaj nepovjerenja i kontrole, što bi ljude s ozbiljnim mentalnim poremećajima moglo udaljiti od zdravstvene službe.

S obzirom na široku primjenu takve ovlasti, koja doslovno prisiljava ljude u zajednici da obavezno prođu liječenje, važno je procijeniti prednosti, učinkovitost ili moguće štete obaveznog liječenja.

U ovom obnovljenom Cochrane sustavnom pregledu novo pretraživanje literature napravljeno je kroz 2012. i 2013. godinu kako bi se pronašla nova randomizirana kontrolirana istraživanja na ovu temu i ova verzija Cochrane sustavnog pregleda sada uključuje 3 studije s ukupno 752 sudionika. U pronađenim istraživanjima su uspoređena dva oblika obveznog liječenja u zajednici sa standardnom skrbi (u dvije studije) ili s nadziranim otpustom (u jednoj studiji). Autori sustavnog pregleda ocijenili su kvalitetu dokaza za glavne mjere ishoda u rasponu od niske do umjerene. Rezultati istraživanja pokazuju da obvezno liječenje u zajednici nema bolje ishode vezane uz korištenje zdravstvenih usluga, društveno funkcioniranje, mentalno stanje ili kvalitetu života u odnosu na standardnu 'voljnu' njegu. Ljudi podvrgnuti obveznom liječenju u zajednici rjeđe su bili žrtve nasilnih i nenasilnih zločina. Nije jasno je je li ova korist proizišla iz intenziteta liječenja ili prisilne prirode liječenja. Osim osjećaja prisile i kontrole, nije bilo drugih negativnih ishoda. Kratka razdoblja uvjetnog dopusta mogu biti jednako učinkovita (ili neučinkovita) kao i prisilno liječenje u zajednici. U svakom slučaju, dostupne informacije su ograničene, svi rezultati su utemeljeni na trima relativno malim istraživanjima niske do srednje kvalitete i teško je donijeti konačne zaključke pa su potrebna daljnja istraživanja korisnosti različitih oblika prisilnog liječenja u zajednici.

Sažetak napisao: Ben Gray, McPin Foundation http://mcpin.org/.