Dosadašnje spoznaje

Srce ima četiri odjeljka: dvije gornje i dvije donje komore. Donji desni odjeljak, poznat i kao desna klijetka, pumpa krv kroz plućne arterije prema plućima, gdje krv prima kisik. Plućna hipertenzija se javlja kada je tlak u plućnim arterijama povišen iznad normalne razine (8 do 25 mmHg). Kada to stanje traje dulje vrijeme, javlja se upala plućnih arterija. Arterije tada mogu postati krute i suziti se. Te promjene otežavaju srcu pumpanje krvi u pluća. Srce postaje slabije kako pokušava pumpati protiv tog tlaka; posljedična ometanja krvnog toka mogu dovesti do stvaranja krvnih ugrušaka. Ti ugrušci mogu doputovati do pluća, što može pogoršati stanje ili dovesti do smrti.

Osobe s plućnom hipertenzijom se mogu žaliti na umor, bol u prsima i nedostatak daha tijekom normalnih aktivnosti poput hodanja i trčanja, koje mogu napredovati do mjere da pogađaju sve tjelesne aktivnosti. Izgledi preživljenja ovise o nekoliko čimbenika, ali trudnoća je snažno povezana sa slabim preživljenjem.

Terapija ove bolesti je raznolika i uključuje rehabilitaciju, psihosocijalnu podršku te kirurško i liječenje lijekovima. Terapija lijekovima uključuje korištenje lijekova za razrjeđivanje krvi kao što su varfarin, heparin, fondaparinuks, argatroban, dabigatran, apiksaban i rivaroksaban. Lijekovi koji razrjeđuju krv djeluju tako da sprečavaju nastanak ugruška. Najčešće korišteni lijek za razrjeđivanje krvi, varfarin, zahtijeva budno praćenje s dnevnim do tjednim laboratorijskim ispitivanjima kako bi se održao terapijski cilj; može biti naporno držati se tog praćenja. Glavna nuspojava lijekova koji razrjeđuju krv je krvarenje koje se može manifestirati kao lako zadobivanje modrica, krvarenje u probavnom traktu i krvarenje u mozak; teški slučajevi mogu biti fatalni.

Pitanje koje postavlja sustavni pregled

Cilj je bio procijeniti učinkovitost lijekova koji razrjeđuju krv u terapiji plućne hipertenzije. Nije pronađena niti jedna studija koja je zadovoljila kriterije (randomizirana kontrolirana studija). Pregled drugih studija (nerandomizirane kontrolirane studije) pokazuju učinkovitost intervencije. Međutim, ti rezultati bi se trebali interpretirati s oprezom zbog niske kvalitete dokaza dobivenih iz tih studija.

Zaključak

Nisu dostupni dokazi iz randomiziranih studija. Pregledani su dokazi i iz drugih studija (nerandomiziranih). One su pružile dokaze slabe kvalitete o učinkovitosti ove intervencije i rezultati bi se trebali interpretirati s oprezom. Postoji nesigurnost koliko se može vjerovati tako dizajniranim studijama i pristup ovom pregledu nije bio dizajniran da ih primjereno traži i uključi u ovaj sustavni pregled. Ovaj pregled naglašava potrebu za primjereno dizajniranim randomiziranim kontroliranim studijama.