Diabetes mellitus (šećerna bolest) jedna je od najčešćih dugotrajnih bolesti koja pogađa oko 347 milijuna odraslih osoba širom svijeta. Oko 90% njih pati od dijabetesa tipa 2 i imaju značajan rizik za razvoj komplikacija povezanih s dijabetesom kao što su moždani ili srčani udar. Programi edukacije pacijenata mogu smanjiti rizik od komplikacija povezanih s dijabetesom, ali brojne osobe koja pate od dijabetesa tipa 2 nikad nisu pohađale takve strukturirane edukacijske programe kako bi naučili kako se mogu brinuti sami za sebe (samoliječenje). Boljim korištenjem računala moglo bi se pomoći osobama kako bi naučile više o samoliječenju.

U ovom Cochrane sustavnom pregledu literature pronađeno je 16 kliničkih pokusa u kojima je sudjelovalo 3578 odraslih osoba, a koji su odgovarali kriterijima uključenja. Te studije ispitale su različite postupke na različitim mjestima, kao što su korištenje računalnih ekrana osjetljivih na dodir u bolničkim klinikama, kućna računala spojena na internet ili programe koji komuniciraju s mobilnim telefonima. Prosječna dob osoba koje su sudjelovale u tim istraživanjima bila je 46-67 godina i većina njih je imala dijabetes 6-13 godina. Ispitanici su dobili pristup ispitivanim intervencijama kroz razdoblje od 1-12 mjeseci, ovisno o interveniji. Tri od 3578 ispitanika je umrlo, ali te smrti ne čine se povezane s istraživanjima.

Analiza svih podataka pokazuje da računalni programi mogu imati mali koristan učinak na kontrolu glukoze u krvi - procijenjeno poboljšanje razine glikoziliranog hemoglobina A1c (HbA1c - dugoročna mjera metaboličke kontrole) bilo je 2,3 mmol/mol il 0,2%. Nešto bolji rezultati dobiveni su u studijama koje su ispitale intervencije u kojima su korišteni mobiteli - tu je procijenjeno poboljšanje HbA1c bilo 5,5 mmol/mol ili 0,5% u studijama koje su koristile mobitele. Neki od programa malo su smanjili razinu kolesterola. Niti jedan od programa nije pomogao u gubitku tjelesne mase ili ublažavanju depresije.

Jedan ispitanik se povukao iz istraživanja zbog anksioznosti, ali nije bilo očitih štetnih učinaka i razdoblja smanjene razine glukoze (hipoglikemija) nisu zabilježena niti u jednoj od studija. Vrlo malo informacija je prikazano o cijeni tih intervencija ili isplativosti ulaganja.

Zaključno, postojeći računalni programi kojima je cilj pomoći odraslima u samo-liječenju dijabetesa tipa 2 imaju mali pozitivni učinak na kontrolu šećera u krvi, a intervencije koje uključuju korištenje mobitela imale su nešto veći učinak. Nema dokaza da ispitani računalni programi mogu pomoći u mršavljenju, za depresiju ili poboljšanje kvalitete života povezane sa zdravljem, ali se čini da su sigurni.