Intenzivno vođenje slučaja za osobe s teškim mentalnim bolestima

Ovaj prijevod sadrži stare dokaze iz literature. Kliknite ovdje da biste vidjeli najnoviju inačicu ovog sustavnog pregleda na engleskom jeziku.

Teške mentalne bolesti definira dijagnoza, stupanj onesposobljenosti i prisutnost određenih abnormalnih ponašanja. Uključuju shizofreniju i psihoze, teške poremećaje raspoloženja i poremećaje osobnosti, a mogu uzrokovati značajne poteškoće kroz duža razdoblja, kako za pacijenta, tako i za obitelj i prijatelje.

Do 1970-ih je bilo uobičajeno da oboljeli od ovih bolesti budu smješteni u ustanovama tijekom cijeloga svojega života, ali danas se u većini zemalja svijeta oni liječe u zajednici, jednom od nekoliko različitih oblika intervencija. „Intenzivno vođenje slučaja“ je jedna takva intervencija. Sastoji se od liječenja mentalnog problema, kao i rehabilitacije i društvene potpore za pacijenta tijekom neograničenog vremenskog razdoblja, a intervenciju provodi tim stručnjaka koji ima relativno malenu skupinu pacijenata (manje od 20). Stručni tim također pruža 24-satnu pomoć i sastaje se s pacijentom izvan ordinacije.

Ovaj sustavni pregled usporedio je „intenzivno vođenje slučaja“ s ne-intenzivnim „vođenjem slučaja“ (u kojem se o pacijentima skrbi na isti način, ali skrb pružaju profesionalci koji imaju više od 20 slučajeva o kojima se brinu), kao i sa standardnim liječenjem (gdje se pacijenti primaju u ordinaciji po potrebi, ali su druge vrste potpore ograničene). Pronađeno je 38 kliničkih ispitivanja, provedenih u SAD-u, Kanadi, Europi i Australiji, u koje je uključeno ukupno 7.326 ljudi.

Kad je „intenzivno vođenje slučaja“ uspoređeno sa standardnom terapijom, pokazalo se da pacijenti iz prve skupine imaju veću vjerojatnost da će se ostati u programu liječenja, poboljšati opće funkcioniranje, dobiti posao, da neće biti beskućnici i da će kraće boraviti u bolnici (osobito ako su prethodno u bolnici znali boraviti veoma dugo). Također je bilo naznaka da intenzivno vođenje slučajeva smanjuje rizik od smrti i samoubojstva. Kad je intenzivno liječenje slučaja uspoređeno s ne-intenzivnim liječenjem slučaja, jedina je utvrđena razlika bila u tome što su pacijenti u intenzivnoj skupini češće ostajali u programu liječenja. Nisu pronađena klinička ispitivanja u kojima je uspoređeno ne-intenzivno vođenje slučaja sa standardnom skrbi.

Jedna od manjkavosti ovoga sustavnoga pregleda jest činjenica da su zdravstveni sustavi i društvena potpora u ovim zemljama vrlo različiti, pa je vrlo teško napraviti dobre cjelokupne zaključke. Osim toga, većinu podataka o kvaliteti života i karijernom zadovoljstvu nije bilo moguće koristiti jer je u ispitivanjima korišteno mnogo različitih mjernih ljestvica za mjerenje ovih parametara, od kojih neke nisu bile validirane. Razvoj zajedničkih ljestvica i njihova provjera u različitim kulturama korisno bi djelovali na istraživanje metoda liječenja koje odgovaraju pacijentima.

(Plain language summary prepared for this review by Janey Antoniou of RETHINK, UK www.rethink.org)

Share/Save