Cochrane skupina za trudnoću i porode napravila je nekoliko stotina sustavnih pregleda o utjecaju intervencija na trudnice, rodilje i novorođenčad. Također procjenjuju dokaze kako pomoći nakon gubitka trudnoće. Jedan od njihovih novih pregleda iz prosinca 2018. analizira njegu tijekom trudnoće kojoj je prethodio porod mrtvorođenčeta. Glavna autorica, Aleena Woijcieszek iz Mater istraživačkog instituta Sveučilišta Queenslanda u Brisbaneu, Australiji, govori nam što su saznali. Doktorica Dubravka Barač, pedijatrica iz KBC Osijek, prevela je razgovor, a docentica Irena Zakarija-Grkovic, su-voditeljica Hrvatskog Cochranea, s Medicinskog fakulteta u Splitu, pročitati će ga.
Teo: Dobar dan! Ja sam Teo Peričić, suradnik Hrvatskog Cochranea. Cochrane skupina za trudnoću i porode napravila je nekoliko stotina sustavnih pregleda o utjecaju intervencija na trudnice, rodilje i novorođenčad. Također procjenjuju dokaze kako pomoći nakon gubitka trudnoće. Jedan od njihovih novih pregleda iz prosinca 2018. analizira njegu tijekom trudnoće kojoj je prethodio porod mrtvorođenčeta. Glavna autorica, Aleena Woijcieszek iz Mater istraživačkog instituta Sveučilišta Queenslanda u Brisbaneu, Australiji, govori nam što su saznali. Doktorica Dubravka Barač, pedijatrica iz KBC Osijek, prevela je razgovor, a docentica Irena Zakarija-Grkovic, su-voditeljica Hrvatskog Cochranea, s Medicinskog fakulteta u Splitu, pročitati će ga.
Irena: Žene koje su rodile mrtvorođenče imaju do pet puta veće šanse za porod mrtvorođenčeta u idućim trudnoćama. Također imaju veći rizik od komplikacija kao što su prijevremeni porod i problemi rasta djeteta. Uz sve to, žene i njihove obitelji često doživljavaju visoku anksioznost u trudnoćama nakon poroda mrtvorođenčeta, što može pogotovo biti intenzivno na nekim prekretnicama trudnoće i antenatalnim pregledima. Iako ove žene i njihove obitelji očigledno imaju povećane medicinske i psihosocijalne potrebe, trenutno je malo dokaza kako bismo razradili dobre kliničke smjernice i pružili optimalnu njegu.
Učinili smo ovaj sveobuhvatni sustavni pregled kako bismo ujedinili postojeće dokaze s ciljem da uočimo intervencije ili modele njege koji bi se mogli primjenjivati prije i nakon trudnoća kojima je prethodio porod mrtvorođenčeta. Navedeno bi moglo uključivati medicinske intervencije, kao i psihosocijalnu podršku za anksioznost, depresiju ili komplicirano tugovanje. Fokusirali smo se na intervencije za majke ili njihove partnere čije se prijašnje mrtvorođenje dogodilo u 20. tjednu trudnoće ili kasnije.
Nedostatak istraživanja potvrđuje činjenica kako smo uspjeli uključiti samo 10 ispitivanja s podatcima o samo 220 majki i njihovoj djeci. Sva istraživanja su procjenjivala terapiju lijekovima i dala su nam devet različitih usporedbi, uključujući utjecaj niskih doza aspirina, niskomolekularnog heparina, leukocitne imunizacije, intravenske primjene imunoglobulina G i progestogena.
Obzirom na toliko malo sudionika, malen broj istraživanja i malo usporedbi, ovako malena količina dokaza znači kako nije sigurno imaju li ili ne neke intervencije utjecaj na ishode koji su analizirani. Iako se može primijetiti kako niske doze aspirina i leukocitna imunizacija mogu utjecati na povećanje rodne mase, niti ovi rezultati se ne mogu definitivno dokazati zbog vrlo malog broja uzorka.
Jedan od najvećih izazova bila je procjena članaka glede zadovoljavanja kriterija uključenja. Dosta je nedosljednosti u terminologiji koja se koristi za opisivanje gubitka trudnoće, a sama izvješća nisu definirala "spontani pobačaj", "namjerni pobačaj" i "porod mrtvorođenčeta" po gestacijskoj dobi. Često smo morali kontaktirati originalne istraživače kako bismo zaključili o prihvatljivosti studije te smo iznašli kako su u puno slučajeva žene čiji se prethodni gubitak trudnoće dogodio pri 20. tjednu ili nakon, regrutirane uz žene koje su gubile trudnoće manjeg trajanja. To je dovelo do dodatne komplikacije i potrebe da istraživači razdijele svoje podatke kako bismo mogli koristiti samo one koje su nam trebale za našu analizu. Vrlo smo zahvalni istraživačima koji su to učinili i ustupili podatke, ali je važno naglasiti kako sva istraživanja nisu za nužan cilj imala specifično patofiziologiju poroda mrtvorođenčeta te smo neka potencijalno uključiva istraživanja morali isključiti jer nam istraživači nisu odgovorili na upite ili zbog drugih razloga.
U sažetku, nismo uspjeli skupiti dovoljno dokaza kako bismo informirali kliničku praksu o njezi u trudnoćama kojima je prethodio porod mrtvorođenčeta. Potrebna su pažljivo dizajnirana istraživanja koja bi se trebala specifično baviti prevencijom ponavljanja mrtvorođenja i biti dovoljno velika kako bi se detektirale razlike u rijetkim, ali vitalno važnim ishodima kao što su mrtvorođenje i smrt novorođenčeta. Također bismo htjeli vidjeti prioritizaciju istraživanja o intervencijama psihosocijalne podrške jer ista nedostaju u našem pregledu.
Teo: Ako biste željeli pročitati puno izvješće te popratiti pojavu novih ažuriranja ove teme, posjetite Cochrane knjižnicu i potražite trudnoće nakon mrtvorođenja.
Prevela: Dubravka Barač
Pročitali: Irena Zakarija-Grković i Teo Peričić
Lektorirao: Matko Marušić