Glasovni zapisi: Korištenje video uređaja za pomoć pri postavljanju cijevi za disanje u novorođenčadi

Kao što možete zamisliti, postavljanje cijevi za disanje u novorođenčadi je posebno izazovan zadatak te su napravljena istraživanja o različitim načinima njegova izvođenja. U svibnju 2018. Mohan Pammi i Krithika Lingappan s Medicinskog fakulteta Baylor u Houstonu u SAD-u obnovili su Cochraneov sustavni pregled o usporedbi videolaringoskopije i tradicionalnog pristupa izravne laringoskopije. Oni su nam u ovom glasovnom zapisu ispričali što su pronašli, a Andrija Babić iz Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije i član Hrvatskog Cochranea preveo je razgovor i govorit će nam o tome.

- Pročitajte prijepis

Irena: Kao što možete zamisliti, postavljanje cijevi za disanje u novorođenčadi je posebno izazovan zadatak te su napravljena istraživanja o različitim načinima njegova izvođenja. U svibnju 2018. Mohan Pammi i Krithika Lingappan s Medicinskog fakulteta Baylor u Houstonu u SAD-u obnovili su Cochraneov sustavni pregled o usporedbi videolaringoskopije i tradicionalnog pristupa izravne laringoskopije. Oni su nam u ovom glasovnom zapisu ispričali što su pronašli, a Andrija Babić iz Zavoda za hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije i član Hrvatskog Cochranea preveo je razgovor i govorit će nam o tome.

Andrija: Oko jedno od stotinu novorođene djece možda će trebati intubaciju za umetanje cijevi za disanje zbog poteškoća s disanjem. To je postupak koji spašava život i mora se provesti u rađaonicama i jedinicama novorođenačke intenzivne skrbi. On može biti tehnički vrlo zahtjevan i potrebna je dugotrajna praksa u izvođenju, a za uspješnu intubaciju potrebna je odgovarajuća vizualizacija dišnih putova i srodnih struktura. Jedinstvena anatomija novorođenačkih dišnih putova smanjuje odgovarajuću vidljivost što otežava obuku mlađih kolega u postupku intubacije. Loša vizualizacija može dovesti do produljenih ili ponovljenih pokušaja intubacije što može uzrokovati ozljedu dišnih putova ili nedostatak kisika (hipoksiju) djeteta. U tim slučajevima videolaringoskopija može olakšati vizualizaciju dišnih putova.
Kada obučavaju mlađe kolege instruktori intubacijskog treninga uglavnom se oslanjaju na povratne informacije od polaznika, a ne na vizualnu potvrdu. Stoga često ne mogu prepoznati problem polaznika i možda će morati sami preuzeti i dovršiti intubaciju dušnika. Videolaringoskopija može pomoći instruktoru i vježbeniku u prepoznavanju anatomskih struktura u dišnim putovima i poboljšati uspjeh intubacije. Stoga su autori ovog sustavnog pregleda utvrdili učinkovitost i sigurnost videolaringoskopije u usporedbi s tradicionalnom izravnom laringoskopijom bez videa. Posebno ih je zanimalo vrijeme i pokušaji potrebni za uspješnu intubaciju.
U ovom obnovljenom sustavnom pregledu autori su uključili tri prihvatljiva randomizirana istraživanja provedena u Kanadi, Australiji i SAD-u. Sudionici tih istraživanja bili su polaznici, a ne iskusni liječnici, što znači da je videolaringoskopija uglavnom korištena kao nastavni alat što je osobito važno u kontekstu pozitivnih nalaza. Sinteza podataka iz uključenih istraživanja pokazuje da videolaringoskopija povećava uspjeh intubacije u prvom pokušaju, ali ne smanjuje vrijeme potrebno za izvođenje intubacije, broj pokušaja ili mogućih štetnih učinaka zbog postavljanja cijevi za disanje.
Ti se dokazi mogu gledati u svjetlu povećanog interesa za videolaringoskopiju kao kliničko nastavno sredstvo, i to u pogledu ograničenja radnog vremena te smanjenja mogućnosti za stjecanje kompetentnosti u postupku. Broj mogućnosti izvođenja intubacije dodatno se smanjuje prisutnošću dodatnih educiranih pružatelja usluga poput respiratornih terapeuta i uvježbanih medicinskih sestara, kao i sve većom uporabom neinvazivnih metoda respiratorne podrške u nedonoščadi. Međutim, iako su autori pokazali da je videolaringoskopija povećala uspjeh intubacije prilikom prvog pokušaja polaznika taj se zaključak ne može proširiti i na slučajeve kad intubaciju izvode stručnjaci. Osim toga, troškovi videolaringoskopije mogu biti previsoki, a dostupnost uređaja može biti ograničena osobito u sredinama s malim financijskim mogućnostima.
Ukratko, postoje dokazi umjerene do vrlo niske kvalitete da uporaba videolaringoskopije povećava uspjeh pri prvom pokušaju intubacije od strane neiskusnih polaznika, ali ne smanjuje vrijeme potrebno za izvođenje. Autori se nadaju da će ti rezultati potaknuti daljnja prikladno dizajnirana randomizirana istraživanja čime bi se potvrdila djelotvornost, sigurnost i ekonomičnost videolaringoskopije za endotrahealnu intubaciju u novorođenčadi. Ta bi istraživanja trebala uključiti neiskusne polaznike kao i osobe iskusne u izvođenju izravne laringoskopije.

Irena: Ako biste voljeli pročitati više o trenutnim dokazima i pratiti buduće obnove sustavnog pregleda kada dodatni dokazi postanu dostupni, otiđite na internetsku stranicu cochranelibrary.com i u tražilicu upišite 'videolaringoskopija i novorođenčad'.

Podcast translated by Andrija Babić
Translated podcast edited by Matko Marušić
Translated Podcast read by Irena Zakarija-Grković and Andrija Babić
Translated Podcast recorded by Teo Peričić

Zatvorite transkript
Share/Save