Teo: Veliki napredak zdravstvene skrbi u zadnjih nekoliko desetljeća jest mogućnost liječnika da dođu do teško dostupnih dijelova pacijentovog tijela putem krvnih žila. Ti endovaskularni postupci zahtijevaju pristup unutrašnjosti arterije te završavaju sa zatvaranjem rupe kroz koju se ušlo u arteriju. Novi Cochraneov sustavni pregled, objavljen u ožujku 2016. godine, govori nam o tome kako se to može napraviti. Vodeći autor ovog sustavnog pregleda je Lindsay Robertson iz Freeman bolnice u Newcastle upon Tyne, u Velikoj Britaniji, a njezin razgovor prevela je i pročitat će nam ga Irena Zakarija-Grković, iz Hrvatskog Cochranea, na Medicinskom fakultetu u Splitu.

Irena: Kada radimo endovaskularni zahvat, napravimo malu rupicu u krvnoj žili u preponi i uvedemo kateter koji onda provučemo kroz krvne žile dok ne dođemo do mjesta koje nas zanima. Kada završimo zahvat, trebamo zatvoriti rupicu u arteriji i zaustaviti krvarenje. To se zove hemostaza, a može dovesti do komplikacija poput oštećenja arterije i još gore, krvarenja. Tradicionalno, arterija se zatvarala pritiskom i to izravnim manualnim ili mehaničkim štipalicama u preponi i traje do 30 minuta. Pritisak rukom može biti bolan i zahtjeva ležanje u krevetu do osam sati. Pritisak na arteriju može oštetiti i obližnju venu dovodeći do stvaranja ugruška i moguće duboke venske tromboze. Alternativno, može se rabiti uređaj za zatvaranje krvnih žila, koji je dizajniran da zatvara rupe i zaustavi krvarenje. Izumljeni su 90-tih godina prošlog stoljeća da bi smanjili vrijeme potrebno za zaustavljanje krvarenje, omogućili bržu pokretljivost nakon operacije i smanjili nelagodu za pacijenta. Četiri su glavne vrste uređaja za zatvaranje krvnih žila, ovisno o vrsti materijala: kolagenski čep, šav, disk i metalna kopča; ali malo se zna o njihovoj učinkovitosti u odnosu na smanjenje trajanja zahvata, trajanje hospitalizacije i vrijeme do slobode kretanja („mobilizacija“) te mogućih komplikacija.
Ovaj sustavni pregled proučio je učinkovitost i sigurnost različitih uređaja za zatvaranje krvnih žila te ih usporedio međusobno kao i s tradicionalnom metodom, manualnim pritiskom. Nažalost, trenutni dokazi nisu dovoljno dobri da bismo bili sigurni o njihovoj učinkovitosti. Proučili smo vrijeme do hemostaze i mobilizacije, kao i moguće komplikacije: smrt, krvarenje, oštećenje arterije, infekcija i nastanak tromboze u obližnjoj veni. Također smo proučili neuspjeh uređaja kao i duljinu hospitalizacije prilikom njihove uporabe.
U literaturi smo našli 52 randomizirana kontrolirana istraživanja s ukupno skoro 20.000 pacijenata. Istraživanja su usporedila različite uređaje za zatvaranje krvnih žila s ručnom ili mehaničkom kompresijom ili međusobno, ali je kvaliteta dokaza u odnosu na vrijeme hemostaze i mobilizacije bila niska. Što se komplikacija tiče, kvaliteta dokaza je bila umjerena.
U zaključku, istraživanja su se previše razlikovala da bi se statistički analizirala razlika između uređaja za zatvaranje krvnih žila i kompresije u odnosu na vrijeme hemostaze i mobilizacije. Što se sigurnosnih ishoda tiče, nema čvrstih dokaza da uređaji za zatvaranje krvnih žila smanjuju ozbiljne komplikacije punkcije arterije u odnosu na ručnu ili mehaničku kompresiju. Također, nismo našli nikakve razlike u učinkovitosti ili sigurnosti jednog tipa uređaja za zatvaranje krvnih žila u odnosu na drugi, ali vrlo malo istraživanja je to uspoređivalo. To znači da su potrebna daljnja kvalitetna istraživanja prije nego što se može izvesti bilo kakav čvrsti zaključak.

Teo: Ako želite više saznati o ovom Cochraneovom sustavnom pregledu te pratiti buduća istraživanja idite na Cochraneovu knjižnicu, Cochrane library.com i upišite u tražilicu ˝uređaji za zatvaranje krvnih žila˝. 

Podcast translated by Irena Zakarija-Grković
Translated podcast edited by Matko Marušić
Translated podcast read by Irena Zakarija-Grković and Teo Peričić
Translated podcast recorded by Teo Peričić