Irena: Dobar dan! Ja sam doktorica Irena Zakarija-Grković, su-voditeljica Hrvatskog Cochranea. Bubrežni vaskulitis odnosno upala bubrežnih krvnih žila, uzrokuje oštećenje malih krvnih žila unutar bubrega i, kad se ne liječi, dovodi do brzog gubitka djelotvornosti bubrega. Dostupno je liječenje potiskivanjem imunosnog odgovora koje može dovesti do ozbiljnih infekcija i drugih dugoročnih poteškoća. Kako je bubrežni vaskulitis neuobičajen, bilo je teško uspostaviti najučinkovitiji i najsigurniji način liječenja, jer su istraživanja često bila premala da bi se pouzdano otkrili učinci liječenja. Jedan od načina da se to pokuša prevladati jest spajanje nalaza sličnih istraživanja, a u rujnu 2015. Giles Walters i njegove kolege u Australiji su to učinili obnavljajući Cochrane sustavni pregled liječenja za započinjanje i održavanje remisije bolesti za bubrežni vaskulitis. Giles nam govori što su pronašli, a liječnica i suradnica Hrvatskog Cochranea, Iva Jerčić Martinić-Cezar, iz KBC-a Split prevela je taj razgovor i prepričat će nam ga.

Iva: Kao što je već rečeno, bubrežni vaskulitis dovodi do upale malih krvnih žila bubrega te može uzrokovati trajno zatajenje bubrega i smrt. Prije učinkovitih načina liječenja smrtnost od bubrežnog vaskulitisa bila je često 80%. Sada, uz novije mogućnosti liječenja, 80% oboljelih preživi dulje od 5 godina. Kako je bubrežni vaskulitis uzrokovan imunosnom reakcijom na krvne žile, većina liječenja djeluje potiskivanjem imunosnog odgovora. Povijesno gledano, liječenje se temeljilo na steroidima i ciklofosfamidu s izmjenom plazme koja se dodavala uz ozbiljno zatajenje bubrega. U novije vrijeme koriste se ciljani lijekovi, jer imunosne stanice koje proizvode protutijela (B stanice) s oznakom CD20 mogu imati središnju ulogu u razvoju bolesti. Jednom kada liječenje dovede do slabljenja znakova bolesti, jačina liječenja se smanjuje, a za održavanje odsustva znakova bolesti dugoročno se koriste slabiji načini liječenja.
Unatoč nedavnom razvoju liječenja, više od svake desete osobe s ozbiljnim bubrežnim vaskulitisom i dalje umire u prvoj godini nakon prepoznavanja bolesti, a polovica tih smrtnih slučajeva uzrokovana je štetnostima liječenja. U Cochrane sustavnom pregledu iz 2008. godine bilo je dostupno 13 istraživanja u kojima je sudjelovalo 700 odraslih osoba. Ova ranija istraživanja uglavnom su imala nisku kvalitetu dokaza, ali se čini da izmjena plazme zajedno s ostalim načinima liječenja pruža određenu zaštitu protiv krajnjeg stupnja zatajenja bubrega, a neprekidna upotreba ciklofosfamida umjesto povremene spriječila je povratak znakova bolesti. Međutim, iz dostupnih dokaza nije jasno jesu li drugačiji pristupi liječenju imali i značajnu razliku u štetnosti.
Do 2015. godine bilo je dostupno više istraživanja. Ovaj obnovljeni sustavni pregled sada uključuje 31 istraživanje u kojem je sudjelovalo preko 2200 odraslih ispitanika. Novija su istraživanja uglavnom bila veća i s ograničenim poimanjem bolesti što je bilo potpomognuto aktivnostima međunarodnih istraživačkih skupina. Međutim, unatoč navedenom napretku, istraživanja su još uvijek imala značajna ograničenja u nacrtu zbog čega je povjerenje u određene nalaze i dalje nisko.
Izmjena plazme proučavana je kod oko 200 ispitanika. Zajedno s uobičajenim načinima liječenja, može smanjiti bojazan od nastanka potpunog zatajenja bubrega s time da se potreba za dijalizom prepolovi nakon 12 mjeseci, ali nema dokaza da utječe na smrtnost ili učestalost ozbiljnih infekcija. Druga istraživanja, u kojima je sudjelovalo gotovo 300 ispitanika, otkrila su da povremena primjena  ciklofosfamida unutar vene, može dovesti do pogoršanja bolesti češće od neprekinute primjene ciklofosfamida na usta, ali je li povremena ili neprekinuta primjena ciklofosfamida imala različite učinke na smrt, potrebu za dijalizom ili razvoj ozbiljnih infekcija, bilo je vrlo nejasno.
Dokazi za monoklonsko protutijelo CD-20, rituksimab, bili su kvalitetniji. Ovaj je lijek vjerojatno bio jednak ciklofosfamidu, što je dovelo do toga da je kod većine oboljelih postignuto odsustvo znakova bolesti do 6 mjeseci, bez dokazanog povećanja broja ozbiljnih infekcija. Mikofenolat je sličan ciklofosfamidu kao način liječenja za postizanje odsustva znakova bolesti, ali još uvijek nije jasno je li mikofenolat zadržao odsustvo znakova bolesti i može li se izbjeći pogoršanje bolesti.
Konačno, kada se razmišlja o održavanju odsustva znakova bolesti, azatioprin je bio jednako učinkovit kao i ciklofosfamid, ali za mofetilmikofenolat još uvijek nije dokazana jednaka učinkovitost u usporedbi s azatioprinom, te ga treba smatrati liječenjem drugog izbora.
Ukratko, odraslima s bubrežnim vaskulitisom i teškim zatajenjem bubrega rjeđe je potrebna dijaliza uz izmjenu plazme, ali je malo podataka o utjecajima na smrt ili infekcije. Neprekinuta primjena ciklofosfamida umanjuje pogoršanje bolesti, a azatioprin je istovjetan ciklofosfamidu za održavanje odsustva znakova bolesti. Gledajući u budućnost, potrebna su istraživanja usmjerena na štetnost liječenja te mogućnosti liječenja za bolesnike s blažim oblicima vaskulitisa.

Irena: Sve podatke o ovom Cochrane sustavnom pregledu, uključujući i sva uključena istraživanja, možete pronaći na mrežnim stranicama Cochrane knjižnice (Cochrane library dot com) ako u tražilicu unesete pojam "bubrežni vaskulitis".

Podcast translated by Iva Jerčić Martinić-Cezar, dr. med.
Translated podcast edited by Matko Marušić
Translated Podcast read by Iva Jerčić Martinić-Cezar and Irena Zakarija-Grković 
Translated Podcast recorded by Teo Peričić