Intenzivno vođenje slučaja za osobe s teškim mentalnim bolestima

Ovaj prijevod sadrži stare dokaze iz literature. Molimo kliknite ovdje ako želite pročitati najnoviju verziju ovog sustavnog pregleda na engleskom jeziku.

Teške mentalne bolesti definira dijagnoza, stupanj onesposobljenosti i prisutnost određenih abnormalnih ponašanja. Uključuju shizofreniju i psihoze, teške poremećaje raspoloženja i poremećaje osobnosti, a mogu uzrokovati značajne poteškoće kroz duža razdoblja, kako za pacijenta, tako i za obitelj i prijatelje.

Do 1970-ih je bilo uobičajeno da oboljeli od ovih bolesti budu smješteni u ustanovama tijekom cijeloga svojega života, ali danas se u većini zemalja svijeta oni liječe u zajednici, jednom od nekoliko različitih oblika intervencija. „Intenzivno vođenje slučaja“ je jedna takva intervencija. Sastoji se od liječenja mentalnog problema, kao i rehabilitacije i društvene potpore za pacijenta tijekom neograničenog vremenskog razdoblja, a intervenciju provodi tim stručnjaka koji ima relativno malenu skupinu pacijenata (manje od 20). Stručni tim također pruža 24-satnu pomoć i sastaje se s pacijentom izvan ordinacije.

Ovaj sustavni pregled usporedio je „intenzivno vođenje slučaja“ s ne-intenzivnim „vođenjem slučaja“ (u kojem se o pacijentima skrbi na isti način, ali skrb pružaju profesionalci koji imaju više od 20 slučajeva o kojima se brinu), kao i sa standardnim liječenjem (gdje se pacijenti primaju u ordinaciji po potrebi, ali su druge vrste potpore ograničene). Pronađeno je 38 kliničkih ispitivanja, provedenih u SAD-u, Kanadi, Europi i Australiji, u koje je uključeno ukupno 7.326 ljudi.

Kad je „intenzivno vođenje slučaja“ uspoređeno sa standardnom terapijom, pokazalo se da pacijenti iz prve skupine imaju veću vjerojatnost da će se ostati u programu liječenja, poboljšati opće funkcioniranje, dobiti posao, da neće biti beskućnici i da će kraće boraviti u bolnici (osobito ako su prethodno u bolnici znali boraviti veoma dugo). Također je bilo naznaka da intenzivno vođenje slučajeva smanjuje rizik od smrti i samoubojstva. Kad je intenzivno liječenje slučaja uspoređeno s ne-intenzivnim liječenjem slučaja, jedina je utvrđena razlika bila u tome što su pacijenti u intenzivnoj skupini češće ostajali u programu liječenja. Nisu pronađena klinička ispitivanja u kojima je uspoređeno ne-intenzivno vođenje slučaja sa standardnom skrbi.

Jedna od manjkavosti ovoga sustavnoga pregleda jest činjenica da su zdravstveni sustavi i društvena potpora u ovim zemljama vrlo različiti, pa je vrlo teško napraviti dobre cjelokupne zaključke. Osim toga, većinu podataka o kvaliteti života i karijernom zadovoljstvu nije bilo moguće koristiti jer je u ispitivanjima korišteno mnogo različitih mjernih ljestvica za mjerenje ovih parametara, od kojih neke nisu bile validirane. Razvoj zajedničkih ljestvica i njihova provjera u različitim kulturama korisno bi djelovali na istraživanje metoda liječenja koje odgovaraju pacijentima.

(Plain language summary prepared for this review by Janey Antoniou of RETHINK, UK www.rethink.org)

Share/Save